Strateške smjernice za razvoj volonterstva u Republici Hrvatskoj

Za razvoj volonterstva, kakvo postoji u zemljama koje vode na području dobrovoljnog društveno korisnog angažmana, koji se obavlja bez naknade (SAD, Novi Zeland Norveška, Kanada, Australija, Nizozemska, Irska, Švicarska Austrija, Ujedinjeno kraljevstvo), potrebno je više preduvjeta.

Kao prvo, javnost je potrebno osvijestiti o vrijednosti volonterskog rada, koji doprinosi razvoju zajednice, jednakim šansama za sve pripadnike te zajednice, te mogućnostima stjecanja znanja, vještina, pozitivnih stavova i iskustava, koji doprinose osobnom i profesionalnom razvoju samih volontera. Važno je volonterstvo učiniti vidljivim u društvu te ga adekvatno vrednovati.

Nadalje, nužno je razviti kulturu volontiranja u svim dobnim skupinama i kulturu jednakih mogućnosti volontiranja za pripadnike svih društvenih slojeva, uključujući i one koji zbog različitih razloga (psihička ili tjelesna bolest, život u geografski udaljenim područjima, nacionalnost i sl.) slabije participiraju u društvu.

Potrebno je izgraditi infrastrukturu u vidu lokalnih volonterskih centara, uspostave baze volontera i baze organizatora volontiranja, educirati dionike te razviti efikasne načine upravljanja volonterskim aktivnostima.

Napokon, razvoj volonterstva do razina, koje postoje u gore navedenim zemljama, nemoguć je bez sustavnog pristupa, jasne strategije, definiranog zakonskog okvira, koji omogućavaju strukturirani pristup ovom važnom segmentu društvenog života.

U Republici Hrvatskoj sljedeći su programski dokumenti i zakonski propisi koji osiguravaju ovaj okvir:

• Nacrt prijedloga Nacionalnog programa za razvoj volonterstva za razdoblje od 2020. do 2024. koji sadrži opis dosadašnjih postignuća i primjere dobre prakse u Republici Hrvatskoj, prioritete razvoja volonterstva te navodi područja djelovanja i mjera za provedbu. Neki od navedenih prioriteta razvoja volonterstva su: razvijati standarde rada na području volonterstva, poticati volontiranje mladih, poticati razvoj novih oblika volontiranja (npr. u zdravstvu), doprinijeti stvaranju poticajnog i sigurnog okruženja za volontiranje u kriznim situacijama. Nacionalni program također ističe važnost suradnje svih dionika na ovom području, od tijela državne uprave, jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, akademske zajednice, javnog, civilnog i profitnog sektora, medija i sl.
• Zakon o volonterstvu (NN, broj 58/07) iz 2007. godine, kojim se uređuju osnovni pojmovi vezeni za volontiranje, temeljna načela volontiranja, uvjeti volontiranja te prava i dužnosti volontera te organizatora volontiranja.
• Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o volonterstvu (NN, broj 22/13) koji definira dugotrajno i kratkotrajno volontiranje, situacije u kojima je obavezno sklapanje Ugovora o volontiranju, te dodatno pojašnjava prava i obveze volontera i organizatora volontiranje i uvodi pojam volontiranja u kriznim situacijama i inkluzivnog volontiranja, u kojem osobe ne samo pomažu smanjenju broja socijalno isključenih osoba i stvaranju otpornije zajednice, već su i sami osobe s manje mogućnosti u ekonomskom, socijalnom, zdravstvenom i drugim smislovima.
• Pristupanjem Europskoj uniji, Republika Hrvatska je aktivno sudjeluje u kohezijskoj politici Europske unije čiji je cilj smanjenja gospodarskih i socijalnih razlika između država članica.

Temelj sustavnom pristupu volonterstva u Republici Hrvatskoj su isto tako i uspostava Nacionalnog odbora za razvoj volonterstva kao savjetodavnog tijela Vlade Republike Hrvatske za razvoj volonterstva, te provedba Zakona o volonterstvu za koju je nadležno Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu  politiku.